06.08.2011.

Recenzija - Film "Orkestar"



Za premijeru filma Orkestar sam čuo prije tri mjeseca i stigao sam pročitati nekoliko tekstova o filmu i baš sam se zainteresovao. Ovaj film se može također nazvati prvim bosanskim rockumentaryem to je vrlo popularno na zapadu, a kod nas je to došlo tek prije 5 godina.

Pa da krenemo očekivao sam dosta od filma, Plavi Orkestar ima dugu i bogatu prošlost pa bi moglo biti zanimljivo. Dočekalo me nešto sasvim drugo zapravo film se jedno 10% bazirao na Plavi Orkestar kao grupu, a 90% na Lošu kao pojedinca što je vidljivo iz samog logotipa filma.

Početak filma je zaista loš, vrlo loš uvod za dokumentarac o jednom rock bendu. U suštini film počinje negdje oko 20. minute kada počinje priča o New Primitivesima, a prije toga je sve bilo o Titu i vremenu dok je on vladao Jugoslavijom, pa tako je tu bilo dosta političara koji su govorili o tim vremenima što me je odmah na početku nanerviralo jer sam ja htio da vidim nešto o muzici.

I tako počinje dio gdje se govori nešto pokretu znanom kao New Primitivsm i njihovom globalnom uticaju na muziku Jugoslavije krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U tu skupinu ne spada Plavi Orkestar, ali su itekako bili pod uticajem istog. Moram pohvaliti vrlo velik i bogat izbor sagovornika u filmu koji dolaze iz različitih sfera od glumaca, književnika, sportista, političara i muzičara.

Film dalje govori o Lošinoj mladosti i srednjoškolskim danima. Također se spominju prvi dodiri s muzikom, a zatim i odlazak u vojsku. Skroz malo je spomenuto kako je došlo do osnivanja benda, ali je bend osnovan nakon što su se braća Ćere i Loša vratili iz vojske. Ipak jako slabo je spominjan i Mladen Pavičić - Pavo koji se vratio u grupu nakon 20 godina od raspada.

Radnja se dalje bazira na snimanju njihove prve ploče i prvog udara. Pojavljuju se neobjavljeni snimci sa megakoncerata, Plavi Okrestar bi se mogao nazvati i prvim boybandom sa ovih prostora. Zatim idu komentari sagovornika na tu ekstremnu popularnost i okolnosti oko albuma prvijenca "Soldatski Bal" naime prodat je u skoro pola miliona primjeraka. Nakon prve ere i dolazi album "Smrt Fašizmu" koji je izazvao velike kontraverze iako je prodat u 200.000 primjeraka. Muzika je bila lošija nego na prvom albumu, a sam Loša kaže da se stidi pojedinih pjesama sa tog albuma. Komentari braće Ćeramida su vrlo kratki u suštini opet se sve svodi na Lošu.

Druga era je bila lošija, ali su i dalje punili stadione i prodavali ploče, ali je treći album "Sunce na prozoru" im stvorio veliku količinu problema jer im Centralni komitet izabrao naziv albuma iz razloga što su na prethodnom albumu koristili anifašističke parole bez dozvole komiteta. Tu se većina sagovornika složila da je tadašnji sistem bio veoma represivan. Zatim se ponovo prebacuju na političku situaciju. Imao sam osjećaj kao da gledam neki dokumentarac o raspadu Jugoslavije, a ne o Plavom Orkestru. U svemu tome malo je spomenuta i njihova četvrta ploča "Simpatija" koja je bila veoma optimistična i pozitivna za razliku od vremena u koje je objavljena.

Treći čin filma obuhvata rat koji se desio u našoj zemlji. Tu su više uključeni braća Ćeramida koji su ostali u opkoljenom Sarajevu. Loša je otišao iz zemlje, ali je dobro osjetio posljedice rata jer je ostao bez novca, a obavljao je sitne tezge. U tom djelu je također dosta zastupljen i režiser Pjer Žalica kao sagovornik. Kraj rata i povratak Loše u zemlju i odmah 1996. je odlučio da okupi ekipu. Nakon nekoliko dogovaranja braća Ćeramida su pristali dok je Pavo koji je otišao u Kanadu odlučio zaboraviti svu priču i ostati u Kanadi. Plavi Orkestar je u periodu 1996-2000 objavio dva jako uspješna albuma i održali su serije koncerata po regionu.

Četvrti i posljednji čin obuhvata period od 2000. do 2009. i nakon ponovnog razilaska grupe 2000. godine. Taj čin je najviše posvećen Sašinoj solo karijeri i pravljenju muzike za filmove. A zatim ide jedan opšti komentar svih sagovornika na svu tu priču oko Plavog Orkestra i onda dijelovi epskih koncerata koji su održavani diljem Jugoslavije.

U suštini film mi je bio jako zanimljiv. Sagovornike sam već pohvalio osim Dine Rađe koji me je nevjerovatno iziritirao ili mu jednostavno nije rečeno da je film o Plavom Orkestru, a ne o Košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije. Dobar koncept i ideja, ali je puno pomiješana politika u sve to i to mi se nije dopalo. Strukturom me njaviše podsjetio na film Sama Dunna o kanadskoj rock grupi Rush, "Rush: Beyond the Lighted Stage". Film preproučujem i treba ga pogledati definitvno iako su trebali tu više umiješati grupu, a manje Lošu.

Ocjena..........7/10